Saraj proplaka pjesmom...

Zora i suton zaustavljeni u gradu.

Zagrljaj svjetla i tmine.

Ljubav?

Vjerovanje?

Spomenik snu jednom,

znamenje bijelog mramora,

kameni spavači

i tuga u voćnjaku.

Jauk u mahali razbi dan.

Okrvavljeno sunce

pluta nad ljiljanima.

Smrt u ogrtaču ljeta.

Rat.

Nikada objavljen.

Samo nastavljen.

Saraj bez himne proplaka pjesmom

i djecom pod trešnjinim drvetom.

Dijana Jelčić- Starčević 

Iz rukoveta gorkih stihova...

Neosvojiva sam

šapće vjetrom

surova i sjetna,

imenima izlomljena

zemlja jedna.

Nezadrživa sam,

hući klancem

visperna i hladna,

godinama izranjena

zemlja jedna.

Zemlja suza i jada.

a bila jednom zemlja jedna ničija

a vazda nečija

na granici,

u mirazu,

u virovitom jazu

vječnih klisurina,

u urliku vjetrova

na planinskim stazama,

u prkosu sinova

plemenita.

Zemlja jedna,

ženama šutljiva i nevesela,

vlastitim rodom odbačena,

tuđinskim neprihvaćena.

Zemlja jedna

šapće vjetrom.

Neosvojiva sam!

Jedna od pjesama iz neobjavljene zbirke "Pelin, rukovet gorčine"

Dijana Jelčić- Starčević

pjesme su pisane u vremenu rata na Balkanu.

Pelinjak, rukovet gorkih stihova...

Oduvjek sam svoja osjećanja pretaka u štivo. Danas pronađoh nikada objavljenu zbirku pjesama koje napisanih u vremenu rata na Balkanu. U  zjeni sna se zaiskrilo tkivo davne tuge koju ću staviti na dlan virtualnog svijeta.

i ja sam živjela u Saraju sna,

a onda je prošlo i moje i tvoje vrijeme.

slavili smo rastanak.

bilo je proljeće,

sjećam se, laste su se vraćale.

Nizali su se dani, mjeseci, godine

bez vremena za tugu,

za tobom rodna grudo.

Zaboravih tvoj jezik,

zaboravih imena nekih iz prve đačke klupe.

Maglovita su sjećanja u galeriji uspomena,

aquareli pastelnih boja,

impresionizam djetinjstva skriven

na putevima sazrijevanja.

izvor Bosne,

drveni mostovi,

livada puna makova,

obrisi banova, markala, bazara,

grobovi bez imena,

tri tornja.

Tri tornja,

tri vjere,,

danas tri istine.

I ruševine hramova,

knjižnica,

krhotine snova.

strah je dolazio s neba,

a na okrvavljenoj cesti,

slomljenih krila,

bijela golubica

s maslinovom grančicom u kljunu.

Ja sam tek daleki svjedok tvog umiranja,

bjegunica iz gnjezda rođenja,

jer te se bezbroj puta odrekoh u sjećanjima,

zatajih te u uspmenama,

izgubih te u bujici rijeke zaborava.

oprosti mi godine neznanja,

oprosti san bez tebe,

oprosti jutra krivog vjerovanja.

Krvavo proljeće tvog rađanja

otvori srce ka areni straha.

I ja te osjetih u bolu,

u surovosti istine davnih bježanja.

Sarajevo gori,

Sarajevo gladuje.

vrisak u eteru sna.

I ja te osjetih u sitosti,

u miru doma,

u sreći.

i šapnuh molitvu.   

Prividi lijepih uspomena...

U zrcalu vječnosti se ogleda Empirejska ruža,

drhtava vizija prohujalog vremena.

Uranjam u drevna snoviđenja, 

ulazim u arboretum rajskih obrisa

i titraja toploga zlata.  

Na stazama isprepletenim od snova

koračaju siluete sjećanja utkane

u privide lijepih uspomena.

Volim te iluzije ozrcaljenje

u zlaćanom sjaju sunoćavanja svijesti,

volim ljepotu  sutonske zvjezde

u dubini tvog pogleda,

volim ritam ponoćnog tanga

na laticama ružičnjaka,

volim srebro zornice

u tvom osmjehu

i miris limunova cvijeta

na tvojim usnama.

Čujem zvono zenita

na  obroncima zagrljaja

i bubnjeve šamana vremena

na dverima poljubaca,

melodiju tvoga srca

u dolini milovanja

i pastoralu od sna

u Arkadiji ljuvenih tihovanja.

u panorami Elizeja

utkanog u pupoljak neumiruće ruže.  

Biserje prosuto putevima žudnji

iskri ljepotom čujnosti,

nježnošću čulnosti,

ognjilom strasti,

tišinom ljubavi

koja bdije nad

nemirima.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Voljela je ljubav...

Tražila je sedefastu sreću,
vjerovala treperavom srcu,

drhtava i snena  u nesigunom biću
sa suzama na vječno tužnom licu.

Voljela je ljubav i svijet muza,

voljela je sutone i zalaze sunca,

kupala se u rijeci nebeskih suza,
ne dokučivši ljepotu vrhunca,

 nije znala da ništa nije prljavije

od lažne, čiste, ne življene ljubavi,

nije znala da ništa nije varljivije  
od sreće koju ne bude srca tonovi,

da je sve tada samo patvoreno
ta ljubav koja tijelo obuzdava,

koja tijelu nikad ne dozvoljava
ona uzbuđenja za koja je stvoreno.

Sanjala je oči njenih snoviđenja,
čekala neznanca iz doline nemira
nadala se trenu nježnog sjedinjenja
i beskraju ljepote sanjanih dodira.

Da osjeti na njegovim dlanovima
uzavreli, ritam svojih želja,
a tijelo se gušilo u strahovima,
venulo za treptajima veselja.

Sjećala se duše zaboravljenih dubina,
tih krhotina neživljene stvarnosti,
osjećajuć bezdan beskrajnih praznina,

olupina vremenom prohujale srca iskrenosti.

Mašinerija brisanja lažnih tragova je bjesomučno radila, nije ju mogla zaustaviti. Žena stoji i osluškuje nerazumljive tonove prošlih dana, muzika izgubljenog vremena joj para uši, a ona je željela čuti tonove suncem probuđenog dana, a kaos je bivao sve gušći, sve teži, sve veči, sve neiskreniji, sve pristraniji, sve ubitačniji...

Iznenada  bijela golubica poletje ka nebu!

Ona pruži ruke i
potpuno neočekivano,
na dlan joj sleti ptica čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog vremena.

Žena zatvori oči i
osjeti toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu sanjanih ljubavnih uzbuđenja.

Iza spuštenih trepavica
vidje rađanje sunca,
treperenje života,
hrabro zakorači pod koplja dnevne svjetlosti
i kao u nebeskom zrcalu
vidje svoju tugu,

svoje uplakano lice u očima boje sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Zavjesa sna...

Na graničju između sna i jave, uz suhozid na padinama Empirejskih polja iznikao je cvijet čudesnih boja, nepostojećih boja, mojih boja. Izrastao je u krajišnika koji me je branio od noćnih utvara. Noć je odlazila tihanim korakom i nestajala u osvitu budnosti. Osluškivala sam muziku nebeskih sfera u kojima  se zrcalila božanska geometrija. Iznenađena ljepotom arhitekture svemira prepustih kormilo svjesnosti srećonautu koji me je odnosio ka zenitu tog predivnog privida. Ogluših na vapaje nutrine koja je očekivala svakodnevnu porciju izvanje snage. Oslijepih na svakodnevnu vrevu i kovitlanje nepotrebnih misli. Utonuh u konture obsjene koja se kao fata morgana u dalekoj pustinji iskrila pred oknima srca. Isušena zemlja je titrala bolom i ja zalijevah njene rane suzama nutarnjeg neba. Osjetih bujicu vode koja se slijevala u ponornice i izranjala kao dragulji u vrulji spoznaje. Čujnost se budila dodirujući osjećaje i pretačući ih u odraz sreće. Oćutih romor mjesečevih kapi na  oknu srca. Otvorih oči i spoznah da sam cijeli jedan dan odsanjala budnost u okrilju zlatne hostije i otajstva neba. Luna mi se nasmiješila zrcaljenjem u kapljici vode na dlanu koji pružih da zaustavim nadolaženje stvarnosti. Promatrala sam njen osmijeh koji se preobražavao u kristal ametistnog sjaja  koji krštenjem dobih na dar. U dubini tog amuleta zasjaše oči boje sna.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

http://umijece-vremena.blogspot.com/